Piskaranje i piskaralaško prigovaranje.

Blog u službi konvergencije medija.


16 Comments

Neki novi klinci-intervju s Tomislavom Kraljevićem

Već godinama jedan četvrtak u mjesecu odvajam za svirku benda Neki novi klinci. Klinci su zagrebački tribute bend koji pjeva pjesme Đorđa Balaševića, a djeluju već skoro 6 godina. Bend čini sedam članova: vokal Tomislav Kraljević, saksofonist Vanja Ileković, violinist Ivan Sarjanović, gitarist Zvonimir Livajić, bas gitarist Dino Ledinščak i dvije dame, bubnjarka Mia Lasić i klavijaturistica Judita Paljević.

Svirke Klinaca uvijek su savršen povod za druženje i odmor od svakodnevnih problema, a njihova publika neprestano se širi. Kako bi saznala nešto više o bendu, razgovarala sam s Tomislavom Kraljevićem, vokalom i glavnim idejnim začetnikom benda.

IMG_6372

Tomislav-vokal

Kako je sve počelo? Zašto baš Balašević?

Većina nas se upoznala u  studentskim danima, u zboru Izvor koji djeluje na Trešnjevci. Imati bend je uvijek bila moja želja, još otkako sam bio klinac.  Zašto baš Đole? Svaka čast Đoletu i njegovim kantautorskim sposobnostima, ali on nije neki pjevač, to će i on sam reći za sebe. Ne pokušavam biti bahat, ali njegove pjesme ne zahtijevaju neke velike glasovne mogućnosti, a ja nisam bog zna kakav pjevač. Na kraju krajeva, ni ne moraš biti neki Pavarotti , jer ono što on ima u svom pjevanju je emocija i to je ono što ljudi razumiju u glazbi, jedino što je bitno. Kako sam od kraja osnovne slušao i znao sve njegove pjesme, učinilo mi se zgodnim da bi mogao svirati tu glazbu. Preostalo mi je samo naći ostatak benda. Ivan je isto slušao Balaševića i uvijek smo govorili kako bi bilo fora napravit neki bend. Nekih godinu, godinu i pol je sve ostalo samo na pričama, dok nismo otišli na druženju sa zborom na Krk. Bila je lijepa ljetna večer, pjevali smo njegove pjesme, a na gitari nas je pratila Mia .Rekao sam joj kako bi bilo dobro napraviti bend i da bi nam samo nedostajao bubnjar. Mia mi je na to odgovorila da ona svira bubanj, a u tom trenutku sam znao da je bend gotova stvar. Sjetio sam se Judite koja je tada studirala klavir na akademiji, ali nisam znao zanima li nju Balašević. Ispostavilo se da ga nikad nije slušala, ali je svejedno pristala. Zvone je možda znao jednu-dvije pjesme.Tad smo imali većinu instrumenata pokriveno, trebali smo naći bas gitaru i saksofon. Bas gitarista je doveo Zvone, a prvi saksofonist Bernard došao je preko Judite. On je s nama bio par mjeseci, a kasnije ga je zamijenio Vanja.

IMG_6410

Mia- bubnjarka i sve ostalo što zatreba 🙂

Kakvo je vaše glazbeno obrazovanje?

Moje nikakvo, majka priroda i sluh.Na kraju krajeva, ja samo pjevam, pjevati može bilo tko. Klaviristica Judita i saksofonist Vanja, čak i zamjenski saksofonist Zdenko su diplomirani glazbenici, završili su akademiju. Mia, koja je možda najmuzikalniji član benda, diplomirana je ekonomistica ali je najtalentiranija. Svira sve, bubanj i gitaru, bas gitaru, čak malo i klavir i pjeva prekrasno. Čega god da se uhvati, ide joj. Basist i gitarist su isto tako samouki, svirali su cijeli život po nekim bendovima. Mislim čak da basist ima osnovnu školu, ali za trubu, dok violinist ima osnovnu školu za violinu.

Kako su izgledale vaše prve svirke?

Probe smo imali u podrumu crkve u kojoj je djelovao taj zbor i koristili smo njihove instrumente, ništa nismo imali. Na prvim probama smo naučili 23 pjesme, a nismo ni znali gdje ćemo svirati. Preko jednog poznanika smo dogovorili svirku u Papillonu, na Valentinovo. U vrijeme te prve svirke još nije bilo Facebooka, popularni su bili forumi, a baš na jednom takvom forumu najavili su našu svirku. Došlo je oko 100-150 ljudi, taman toliko koliko stane u klub. Imao sam tremu, na prvoj pjesmi mi glas uopće nije izlazio. Kasnije smo se opustili, odsvirali smo svoje 23 pjesme, još smo mi 2-3 ponovili i tako je sve počelo. Kad smo već imali dvije svirke i dogovorenu treću, nazvala me gazdarica i rekla da je grad zatvorio klub. Išao sam od kluba do kluba, ne znam kakve sam sve rupe posjetio, svi su nas redom odbijali. Onda smo došli u Londoner, gdje smo se zadržali sljedeću godinu dana. Napravili smo pomak jer je Londoner bio puno veći od Papillona, pa smo počeli svirati za 400-500 ljudi. Te svirke su bile baš ludnica, kućni tulumi. Tu nije bilo ni svjetala, pozornice ni bine, mi bi došli postavili svoj razglas, nismo ništa znali ni namjestiti, to je bilo smiješno. Nakon godinu dana, preselili smo se u In Bar. Sjećam se prve svirke, bio je četvrtak. Kako gazda nije ništa znao o nama, naručio je svega par konobara, a radio je samo jedan šank. U 9 sati je već bilo 700-800 ljudi,a popilo se doslovno sve što su imali. Od tada smo stalno u Inu.

IMG_6445

Atmosfera na svirci

Koliko često imate probe?

Probu nismo imali jedno šest mjeseci. Kad smo krenuli, vježbali smo 1-2 puta tjedno, dok smo učili pjesme. Sad imamo repertoar od oko 120 pjesama, koje smo kroz pet godina zaista naučili. Prije smo redovito imali probe ali sad imamo toliko gaža da sve osvježavamo kroz gaže. Neke pjesme sad već dugo pjevamo na isti način i potrebne su promjene, zbog čega nam i trebaju probe i morat ćemo ih imati. A nemamo ih trenutno iz jednog opravdanog razloga, a to je što nam je basist već zadnju godinu dana radi u Rusiji, odakle dolijeće na svirke.

Koliko je teško pamtiti tekst?

Ovisi koliko popijem ( 😀 ). Znam pogriješiti, ljudi skuže, ali bude smiješno. Ali brlja i Đole, nije jednom pričao kako je zeznuo u svojim pjesama, pjevao krivu strofu i slično. To je najnormalnija stvar, to je trenutak dekoncentracije, zato i imam tekstove ispred sebe.  Nekad mi je lakše pamtiti tekstove koje ne razumijem, a najgore mi je pamtiti neke priče poput pjesme ‘‘Moj drug iz djetinjstva”-je li se prvo ženio ili prvo život posmatra škrto..? Da i izmijeniš strofe, ne mijenja značenje. Najteža pjesma mi je možda Namćor, tako je svejedno kad ide koja strofa, bitno je nabrajanje, pa tu i tamo škicnem tekst. Nije sramota.

IMG_6408

Judita-klavijaturistica

Kakav je vaš odnos s Balaševićem, jeste ga upoznali, zna li za vas?

Imamo informacije da zna za nas, ali nismo ga upoznali. Nije bilo prilike, nismo mi to ni forsirali. Filozofija ovog benda je da se zaista ne bavi puno njim, osim njegovom glazbom. Prodajemo jednostavno sebe. Naravno, to puno lakše ide svirajući njegovu glazbu. Znamo što smo, znamo da smo tribute bend, nije to nikakva sramota.

Balašević ima nekoliko tribute bendova?

Da, ali upitno je koliko je to ozbiljno jer nakon gašenja Nenormalnih, možda smo jedino mi ostali na visokoj razini, da sviramo u više gradova. Nenormalni sad kreću u autorsko stvaralaštvo, a kad smo mi krenuli oni su bili pojam za tribute bendove. Tad je pitanje bilo kako se nametnuti kad već imaš jedan dobar TB. Mi smo bili svjesni da su oni dobri i da se ne možemo mi s njima gurati, a kako su bili više koncertni tip benda, jedini način kako smo mi mogli isplivati je bio različit repertoar. Onda smo odlučili da ćemo se baviti najviše pjesmama koje ne sviraju ni oni ni Đole, pored nekih hitova koje naravno ne možeš izbjeći. To su pjesme iz 70-ih, 80-ih koje imaju onaj stari zvuk, koje žude da ih se odsvira u današnje vrijeme, da im se udahne neki novi zvuk. Kad uzmeš te neke pjesme koje ljudi vole slušati, ali su teške jer imaju taj stari zvuk i izvedeš ih s ovom opremom, onda te pjesme ljudima postanu zanimljive.Tu sam vidio našu priliku. Nismo htjeli da naše svirke budu klasični koncerti, nego više svirke, pijanke, mjesto gdje će ljudi doći i opustiti se.

Misliš li da ljudi dolaze zbog vas ili Đoleta?

Bez razmišljanja, zbog njegovih pjesme. Mi ne bi bili ništa da nije bilo njegovih pjesma, sve što se napravilo oko benda, napravilo se na račun njegovih pjesama, ime se stvorilo zbog njegovih pjesama. Ima naravno i ljudi koji  su tu zbog nas, često nam se javljaju, sviđa im se to što radimo, ali većina je tu  zbog pjesama.

IMG_6396

Juditine bilješke

Razmišljate li o autorskim pjesmama?

Autorske pjesme imamo želju raditi, ali sve je još uvijek na želji. Svi imamo svoje druge poslove koji nam uzimaju dosta vremena, a za napraviti pjesmu moraš imati jednu osobu koja ima žicu za to. Čini se da kod nas te osobe nema. Glazbu još možemo napraviti skupa, ali tekst je malo teži.

Gdje ste sve bili i gdje se najbolje osjećate? Jeste imali promašene svirke?

Nema većeg grada u kojem nismo bili, osim možda Slavonski Brod. Osim doma u Zagrebu, najbolje se osjećamo u Splitu. O’Hara nam je jedna od najdražih bina. A uvijek ima promašenih svirki. Kad dođeš u gradove gdje ima Đoletove publike, recimo u Osijeku, naravno da će ti doći studentska publika koja to voli. A onda dođeš u klub gdje su ljudi navikli na narodnjake, kao što je bilo na zadnjoj svirci u Velikoj Gorici. Ekipa je došla, ali nemaju oni kapacitet za 4o Đoletovih pjesama i samo su nas blijedo gledali. Ipak, većinom imamo prekrasna iskustva i rijetki su slučajevi poput Đakova, u kojem su nam zadnji put kad smo svirali, razbili svjetlo na kombiju i probušili gume. Ali to je izoliran slučaj, inače nema incidenata.

IMG_6432

Uvijek plesno na svirkama!

Najdraži nastupi?

Poslužit ću se onom Šukerovom, kad su ga pitali koji vam je najdraži gol pa je rekao svaki sljedeći. Slično je i kod nas, ali nastupe koje moram izdvojit je ovaj zadnji Rujanfest, zbog doživljaja sviranja pred velikim šatorom i puno više ljudi nego što sviramo u klubovima. Ne mogu ne izdvojiti obje svirke u Boogaloo-u. To je za nas bila nova situacija, velika bina, savršen razglas, na bini na kojoj su svirala neka velika imena. Te dvije svirke nikad neću zaboraviti. Kad smo već kod tog Rujanfesta, prvi Rujanfest nam je bio i ujedno prvi put na tako velikoj bini.Svirali smo ispred 2000 ljudi i strašno smo se prepali. To je svirka koju želim zaboraviti, snimio sam je cijelu i nijednu snimku nikad nisam objavio.

Cilj?

Cilj je zaraditi milijun eura, za početak. 😀 Iako smo prije nešto i zarađivali, sad je to sve manje zbog krize, sve nam to dođe kao džeparac. Ma najvažnija stvar zašto ovo radimo je opuštanje na kraju radnog tjedna. Kad si cijeli tjedan dana u uredu i onda napraviš gažu ili neku mini turneju, kad spavaš s tim ljudima u istim prostorijama, to je najveća radost benda. Jednu zanimljivu rečenicu rekao je jedan član benda, kad smo se vozili na jednu gažu: ”Ja sam sve više siguran da je ovaj bend postao dobar alibi za opijanje.” Poanta ovih naših svirki je da se ljudi nađu, da se druže i zabavljaju, uživaju uz te pjesme. Nama ovakva atmosfera odgovara. Ako smo mi taj okidač, povod da ljudi dođu, super. Ako su već dali novac za te ulaznice, onda je to dokaz da im se sviđa to što radimo.

IMG_6401

Tako to izgleda kad Mia zapjeva! 🙂

Neki novi klinci za 10.rođendan?

Kad smo krenuli s idejom NNK, nisam nas vidio kao Nenormalne, oni su tad svirali u Boogaloo-u. Zamišljao sam nas u nekom lokalnom bircu pred 30-40 prijatelja. Od prve svirke je sve krenulo urnebesno s Papillonom, kad smo očekivali samo prijatelje, a stvorila se hrpa nepoznatih ljudi koji nešto od nas očekuju. Već onda sam počeo shvaćati da kad je u pitanju Balaš, sve ide nevjerojatno brzo. Došli smo do toga da smo 5.rođendan svirali u Boogaloo, što je za Zagreb vrh. Boogaloo smo uspjeli napuniti, a za desetu godišnjicu ne mislim da će biti nešto puno bolje. Mi smo svoj neki vrhunac dosegnuli, sad smo u nekoj stagnaciji i ne očekujem da će to nešto rasti. Ako bi mi htjeli napuniti npr. Tvornicu, moramo prestati svirati u klubovima, jer ne možeš svirati u Tvornici ako svaki mjesec sviraš u In Baru, nisi zanimljiv. Mi smo se odlučili za ovaj đir, da smo svaki mjesec tu i da smo dostupni. Nema razloga da se nešto promijeni, ne možemo mi te pjesme učiniti boljima nego što jesu.

U posljednje vrijeme svi zaljubljenici u Balaševe pjesme ne moraju čekati mjesec dana na svirke jer Mia, Judita i Tomislav često znaju i sami nastupati. Na tim svirkama izvode samo Balaševe laganice i još poneku iz tuđeg opusa. Sve fotografije nastale su na jednoj takvoj svirci, u videu možete pogledati i kakva je bila atmosfera:

14.2., na Valentinovo, Klinci će u InBaru proslaviti svoj šesti rođendan. Nadam se da će vam ovaj intervju biti motivacija da dođete i uživate u svirci.

Sve informacije o Klincima možete naći na njihovoj web ili FB stranici.  Ako vam se svidio moj video, još nekoliko kvalitetnijih snimki možete naći i na youtube kanalu Nekih novih klinaca.


10 Comments

Intervju s Majom Čirjak-urednicom Akademske četvrti

Kako se moje blogiranje bliži kraju, vrijeme je  da  dam prostora drugačijoj novinarskih formi- intervjuu. U prvom od dva intervjua koji ćete moći pročitati, razgovarala sam s jednom od urednica emisije Akademska četvrt (u daljnjem tekstu AČ), Majom Čirjak. Akademska četvrt emisija je koja se emitira na Televiziji Student (TVS). O nastanku same emisije pisao je kolega Filip Fortuna, zbog čega se moja pitanja nisu previše doticala te teme. Ipak, moje prvo pitanje Maji bilo je kako je počela raditi na Televiziji Student, pa smo se skupa prisjetile i tih dana u Ljubičastoj redakciji:

”Emisiju smo stvorili kolege i ja sa svojom Ljubičastom redakcijom još prošle godine, na smjeru Televizija. Svaka redakcija je morala osmisliti svoju emisiju, kao svojevrstan završni rad. Iako nam je prva ideja bila emisija pod nazivom Pozitiva,  popustili smo pod malim pritiskom profesora i kreirali ozbiljniju emisiju. Već tada je bilo govora o TVS i o tome da bi AČ mogla biti središnja emisija. U rad TVS-a sam se priključila kada je prošao prijemni za diplomski studij, nedugo nakon početka emitiranja. Bila sam odlučna u želji za radom jer sam to vidjela kao odličnu priliku za praksu, budući da nam je 1. godina diplomskog bez usmjerenja. Prvi prilog koji sam napravila bio je o ilegalnom useljavanju u studentske domove, koji je u samom početku naišao na zapreke. Bilo je tu svakakvih moralnih nedoumica, ali srećom, nikome nije nanesena šteta pa mogu reći da je prošlo sve u redu. Zbog loše organizacije, htjela sam odustati od rada na TVS-U, no uskoro sam primila poziv da se priključim kao jedna od urednika/ca. Prvotno sam vijest primila s nevjericom, ali su me ubrzo prijatelji uvjerili da je to odlična prilika i da ju ne smijem propustiti. Tri mjeseca kasnije još uvijek sam na toj poziciji.

577427_3992678219695_881711062_n

Za vrijeme snimanja prve Akademske četvrti, proslavili smo i nekoliko rođendana. Fotografija je snimljena u podrumu, u prostoriji predviđenoj za montažu, koja je tada bila tek na početku preuređenja.
Na fotografiji se nalaze Matej Sunara, Željka Felbar, Mario Friš, Andrea Bagarić, Matija Zupković, Maja Čirjak, moja malenkost, slavljenica Ines Ibrišević i Duška Jurić, a nedostaju Goran Latković i Filip Fortuna.

Obzirom na sve poteškoće na koje nailazi, zanimalo me je gdje Maja pronalazi motivaciju za rad na projektu. Ona smatra da je to odlična prilika za sve one koji žele jednog dana raditi na televiziji jer tako mogu odrađivati praksu i ponešto naučiti:

”Odlično je jer je na razini fakulteta i samim time imamo prostora za greške. Naravno da organizacija još uvijek nije dovoljno dobra, ali mi smo svi studenti i svi želimo najprije riješiti obveze koje imamo na fakultetu, a ono vremena što ostane posvetiti TVS-u.

IMG_1306

Maja s voditeljem i realizatorom prve Akademske četvrti

Najvećom prednosti rada na TVS, smatra iskustvo koje svima daje mogućnost da nešto nauče:

”Imamo priliku naučiti kako se radi na jednoj pravoj televiziji, tako da nam bude lakše kad završimo fakultet i jednog dana se nađemo na pravom novinarskom poslu. Studenti na našem faksu kao najveću manu vide nedostatak prakse, a iako svi ‘kukaju’,  malo ih se pridružilo radu na TVS-u. Najveća mana je ta što mi rad u redakciji(čitaj podrumu), oduzima puno vremena. Dolje sam 2 dana u tjednu, a ovo ostalo rješavam preko maila i  facebooka. Inbox mi je konstantno pun i stalno nešto dogovaram na taj način. Prijatelji i dečko mi se već bune da nemam vremena za njih, ali sad sam se već uhodala tako neće biti problema s tim. Nadam se. Još jedna mana je ta što na našem fakultetu, koji vrvi novinarima, nema novinara. Nitko ne želi raditi za TVS jer im to oduzima puno vremena, a i zato što se, gle čuda, moraju se potruditi oko nečeg. Kad bi imali dovoljno novinara, sve bi bilo drugačije. Upravo mi, dok radimo intervju, zveckaju poruke na mobitelu i mailu, tako da nikad nemam mira.”

Dan kad mobitel ne prestaje zvoniti je srijeda, kad se emitira Majina emisija.

”Budući da je uvijek sve “na knap” , tj. prilozi se često montiraju i do pola sata prije emitiranja, taj dan je stresan. U emisiji imamo i ‘‘Vijesti za normalne ljude” koje se moraju snimiti taj dan. Pošaljemo novinara, najčešće s niže godine (tzv. pačiće), da pronađu 3-4 vijesti i odu ih snimiti sa snimateljem. Vijesti se najčešće montiraju zadnje jer su jednostavne pa nema puno posla oko njih. Problema uvijek ima u montaži. Budući da emisija ide u 20h, mora biti “ispucana” najranije u 19:30 kako bi išla na vrijeme. Znali smo kasniti i pritom dobiti pokoju sijedu, jer se neki prilog montira do zadnjeg trena (Avid- program u kojem montiramo zna nekada zezati) pa kasnimo s ubacivanjem priloga u program i tako kasni sve. Najbolje je to što se emisija montira na petom katu, kako bismo imali mira jer gore nema nikoga, pa onda stalno moramo ići gore-dolje.  Sva sreća da imamo pristup liftu. ”

IMG_1274

Generalna proba za pilot emisiju

Akademska četvrt emitira se 4 dana u tjednu, a nove teme su uvijek potrebne pa je ekipa AČ oformila desk na kojem rade studenti nižih godina koji traže  teme i upisuju ih u tablicu.

”Nekoliko njih je raspoređeno tijekom tjedna. Teme dobivamo i na mail i na facebook stranicu. Fakulteti nam šalju obavijesti o svojim događanjima, a  često i sami nalazimo teme. Novinari nam u hodu predlože neku temu, pa ako nam se učini zanimljivom, provjerimo i napravimo prilog. U zadnje vrijeme mi smeta to što su svi prilozi napravljeni na istu ”foru” i nikako se ne možemo odmaknuti od tog nekog kalupa. Zagledam se nekad u priloge s HRT-a ili Nove TV  pa razmišljam kako bi i mi mogli raditi nešto što i oni. Nekad mi se čini da ljudi nemaju mašte. Zbog toga nam često ljudi prigovaraju da smo dosadni.”

Kako sam i ja bila u Ljubičastoj redakciji koja je osmislila cijelu emisiju, zanimalo me je koliko se emisija promijenila od našeg prvotnog koncepta do sad.

IMG_1370”Emisija se nije puno promijenila. Ja sam uvela rubriku Superstudent, koju smo imali u originalnoj emisiji, a kolega Fortuna je zadržao rubriku Sportiva. Prvotni koncept je bio takav da u samom početku emisije idu 2 ozbiljnija priloga, zatim bi sve išlo nekakvim laganijim tonom. Priloge smo razlamali rubrikom Studentska patrola koja se sastoji od 2 ili 3 pitanja i odgovora na njih. U biti, radi se o anketi. Uveli smo i Vijesti za normalne ljude. To je isto svojevrsna anketa u kojoj prolaznicima dajemo da oni budu reporteri. Bila je i rubrika Gonzo u kojoj je jedna naša novinarka bila teta u menzi, dok smo u jednom prilogu smo posjetili zoološki vrt. Rado bih da imamo stalne rubrike, to bi nam puno olakšalo posao, no problem je što nama nakon nekog vremena fali ideja. Nadam se da ćemo, u budućnosti, ipak biti bolji.”

A kad je u pitanju i njena budućnost, Maja se ne vidi ispred kamere već kao novinar istraživač:

”To mi je oduvijek bila želja, raditi nešto ozbiljno. Ove laganije teme može napraviti bilo tko i stvarno nije teško, a mene je oduvijek zanimalo nešto izazovnije kao trgovina ljudima i ljudskim organima, uglavnom sve što uključuje nekakav rizik. Obitelj mi kaže da sam malo luda, ali i to netko mora biti. Smatram da su pravi novinari oni koji su spremni malo zaprljati ruke, kao npr. glumiti bauštelca kako bi otkrili prema kome se poslodavci kako ponašaju, kao što je to učinio Günter Wallraff . Tko zna, jednog dana možda i budem urednica na nekoj ozbiljnoj emisiji poput Provjerenog. Znam da je to već izlizano i da svi žele tamo raditi ali ja samo želim priliku da negdje počnem, a ako mogu birati radije bih otišla u Afriku nego na crveni tepih.”

Ozbiljnim temama se bavi i sad, a njene priloge možete gledati srijedom u AČ ili na zahtjev, putem Vimea.

Maji želim svu sreću u ostvarivanju želja, a ona za kraj poručuje:

”Ljudi, dođite nam. Uvijek regrutiramo nove snage!”


20 Comments

Nešto posve osobno-nastanak jedne lijepe sportske priče!

Post koji je pred vama možda nije novinarski i možda mu nije mjesto ovdje i sad. Ali ovo je moj blog i ovog puta dat ću si za pravo napisati nešto osobno. Ovo što ćete pročitati napisano je u jednom dahu, vjerojatno kaotično i podložno sitnim greškama koje su uzrokovane rupama u pamćenju. Ipak su to godine. Misli su mi možda ponekad odlutale, no htjela sam vam ispričati nešto o putu mog najdražeg rukometnog kluba, kako bi oni koji sada nose klub mogli vidjeti odakle je sve krenulo i zašto su tu gdje jesu. Pred kraj sam shvatila i sama da sam otišla previše u širinu i možda prebrzo došla do zaključka, no detalje ću ipak ostaviti za neka druga vremena. Uživajte!

Nakon stanke za božićne i novogodišnje praznike, danas u 20.00h za ceranske rukometašice počinju teški treninzi koji bi ih trebali pripremiti na borbu za prvo mjesto. Cerna se trenutno nalazi na vodećoj poziciji seniorske 3.lige, s bodom prednosti ispred ekipe iz Požege. Osim seniorki, prvu poziciju drži i ekipa 98.godišta i mlađe, i to u dvije lige-lige za svoje godište i lige za 96.godište. Osim dvije županijske lige, 98.godište natječe se i u državnoj ligi, a trenutno je na 2.mjestu, odmah iza Podravke, s jednakim brojem bodova. Ekipa 2000.godišta nalazi se u sredini tablice. Nakon što smo prošle godine okusili i 2.ligu, te iz nje izašli zbog nedostatka financijskih sredstava i neiskustva igračica, ovu godinu proveli smo u borbi za dokazivanjem da tamo pripadamo. Prvi dio prvenstva je odigran i najteže tek dolazi.

klub6

Trenutno stanje ljestvica svih liga u kojima se natječe RK Multinorm Cerna

Iako bi mnogi mogli pomisliti da u Cerni ovaj klub mora postojati jako dugo, biti jako bogat ili pun profesionalaca, jer je nevjerojatno da tako malo mjesto ima tako uspješan klub, priča je malo drugačija i ne tako stara. Neću vam  pričati o onome što se događa sad u klubu, jer to možete vidjeti na svakoj utakmici. Pričat ću vam kako su nastali prvi reci ove lijepe sportske priče!

18231_520403481312197_1123706861_n

Trenutna seniorska ekipa RK Multinorm Cerna s trenerima Zdenkom Jurkovićem i Antunom Pavlovićem
Autorska fotografija

 A kako je sve počelo?

Ovo nije post mojim rukometnim brodolomima ali kako su oni usko povezani sa događanjima u klubu, nemoguće je ne ispričati i moju stranu. Neću ulaziti preduboko u svoju rukometnu ”karijeru” jer tu se zaista nema puno reći, ali početak moje ljubavi prema rukometu, bio je početak i našeg kluba.  Od malena volim rukomet i sve što ono nosi. Kako su mi roditelji bili u tome oduvijek, tako sam i ja živjela za svaku utakmicu na telki i svaki trenutak koji bi provela s mamom i loptom u dvorištu. Negdje u petom razredu vidjela sam oglas na Vinkovačkoj televiziji u kojem je rukometni klub iz Vinkovaca zvao djevojčice mojeg godišta da se priključe ekipi. Naravno da tu priliku nisam propustila i  s dvije prijateljice počela sam trenirati rukomet.

Od tog dana ništa drugo meni nije bilo bitno.Kroz život sam mijenjala svoje prioritete, ljude s kojima se družim, mjesta gdje idem, ali rukomet je od tog dana do ovog današnjeg zauzimao najveći dio mene. Kad su došli ljetni praznici, trener mi je priuštio razočaranje rekavši nam da idemo na ljetnu stanku. Kako sam ja trenirala tek nekoliko mjeseci, nisam se mogla pomiriti s tim i nagovorila sam mamu da pokaže meni i još nekoliko curica iz razreda neke osnove. Počeli smo se tako okupljati sve češće, pridružila nam se još jedna majka, pa su dvije trenerice su odlučile osnovati klub.

525967_443667682319111_1630035697_n

Djevojke koje su osnovale klub na proslavi 10 godina kluba ponovo su odigrale utakmicu skupa

Marica Jurković i Janja Grgić, trenerice koje su pokrenule sve, u mladosti su igrale rukomet. Kroz treniranje klinki, vratila im se želja da i one ponovo zaigraju pa su tako zvale svoje prijateljice koje su nekad igrale s njima i osnovale veteranski klub. Veteranke su sudjelovale na mnogim turnirima, neki od njih su bili i međunarodni, te osvajale mnoge nagrade.

IMG_2387

Marica Jurković s djevojčicama koje danas trenira
Autorska fotografija

U vrijeme kad smo počeli trenirati, Cerna nije imala školsku dvoranu prikladne veličine pa smo trenirali na betonskom igralištu, po svim vremenskim uvjetima. Ako bi duže vrijeme padala kiša ili snijeg, trenirali smo i u maloj školskoj dvorani koja nije veća od odbojkaškog igrališta, a ponekad bi trening odradili i u jednom praznom skladištu u Cerni.  Štitnike smo tek otkrivali pa su nam koljena i dlanovi često bili krvavi od nesretnih padova, a ljepilo za lopte smo prvi put sreli na državnom školskom natjecanju u Poreču. Na prvenstvo smo došle kao prve u regiji, a prvu utakmicu igrale smo sa školom iz Koprivnice. U prvom poluvremenu, koje je trajalo 12 minuta, izgubili smo 2o lopti zahvaljujući upravo tom ljepilu.

Tih vremena sjeća se i Nikolina, koja je od prvog dana u klubu, te je još uvijek aktivna igračica, iako studira u Osijeku:

”Unatoč tome što sada imamo idealne uvjete za treniranje, dvoranu, ljepilo, svu moguću opremu, sjetim se često treninga na betonu, po snijegu smo odrađivale vani treninge, s rukavicama i kapama, ali nismo se ni tada bunili. Budući da smo i utakmice igrali na vanjskom terenu, nerijetko se događalo da je kiša prije toga padala, pa smo (igračice) prije zagrijavanja morale “osušiti” igralište, metlama i raznoraznim spužvama. Ipak, sve bih to ponovila jer naša je ekipa djelovala kao jedno, bile smo jako povezane. Voljela bi se da se opet skupimo, kao za proslavu 10. godišnjice kluba”

Kada smo krenule u srednju školu, došlo je do najveće prekretnice u povijesti kluba. Kako je većina nas bila isto godište, završetkom osnovne škole ostale smo bez kadetske lige i imali smo dvije mogućnosti. Jedna je bila da pričekamo godinu dana i treniramo bez natjecanja, a druga je bila da uđemo u seniorsku 3.ligu. Iako smo imale samo par igračica starijih godinu ili dvije, trenerica Marica shvatila je da će nas pauza previše koštati i odlučila riskirati. U tom trenutku ostali smo bez druge trenerice koja se nije slagala s odlukom.

Kadetkinje u seniorskom rangu

Nakon što smo ušli u 3.ligu, znali smo što nas očekuje i unaprijed prihvatili da ćemo se morati boriti za svaki bod s puno starijim i iskusnijim ekipama. Mi smo bile klinke, nismo imale stariju ekipu u kojoj bi se mogle kaliti i sve je bilo na nama. Prva sezona prošla je katastrofalno, a porazi su bili i veći nego što smo mislili. Ipak, nismo se predali. Putovali smo na treninge u mjesto pokraj ili u Županju. Danas kad slušam prigovore igračica kako ne stignu obaviti sve obaveze, sjetim se kako sam u 10h odlazila iz kuće u školu u Vinkovce, autobusom iz Vinkovaca produžila za Županju gdje smo trenirali na pola igrališta, i dolazila kući kasno navečer. I jedva smo čekali te treninge.

523513_384991204853426_1978182576_n

Detalj s utakmice
Photo by:Tomislav Katić

Prošla je i ta teška sezona u kojoj su teški porazi postali svakodnevica, a igračice su polako počele napuštati klub pa nas je svakim danom bilo sve manje. U nekoliko utakmica su nam se čak pridružile dvije veteranke kako bi imale dovoljno igračica. Ali još uvijek nismo odustajali, znali smo da vrijeme prolazi  i donosi mlade snage koje će nam pomoći. Situacija se vremenom poboljšala, pa smo utakmice počeli gubiti s manjom razlikom, te čak skupljali i neke bodove.U 3.srednje, u klub dolazi prvi trener sa strane i preuzima prvu ekipu.

U međuvremenu, zahvaljujući upornosti naših trenera i uprave, uz pomoć ravnatelja i općinskih službenika, izborili smo se za financiranje nove školske dvorane  za školu i klub. Iako je davno planirana dvorana trebala biti sagrađena i  bez nas, ona je zamišljena kao puno manja i neprilagođena rukometu. Svaki put kad ostanemo bez termina ili molimo za jedan termin, sjetim se  bez kluba ne bi ni bilo dvorane, ovakve kakva je. No, vratimo se rukometu. Kada je došao novi trener, već smo imali jak pogon mlađih igračica pa se klubu pridružuju i dodatne snage,  Zdenko Jurković kao trener 92.godišta i Dražen Strukar, kao osoba za sve tehničke probleme. Marica Jurković preuzima sve mlađe uzraste a pridružuje joj se i Mina Stojčić.

539709_384990408186839_1127775184_n

Prijeko potrebne tribine koje su tek nedavno postale dio dvorane

Dvorana i novi trener donijeli su nam sve bolje rezultate pa smo nizali pobjede, ali zbog lošeg starta u prvom dijelu sezone, prvenstveno smo završili na sredini tablice.

Najvećom pogreškom te sezone smatram to što su odvojeno trenirali mlađi uzrasti, jer je većina njih već tada bila dorasla izazovima 3.lige.Nakon odlaska trenera nadimka Žuti, u klub dolazi trener Antun Pavlović, iskusni rukometni znalac koji je trenirao i prvoligaške ekipe. Sjećam se prvog treninga i prvih riječi koje je rekao, a to su bile riječi vjere u nas. Mislio je da možemo biti prvi i bio je u pravu. Problem je bio u tome što mi nismo vjerovale. Prvi trenerov potez bio je spajanje dvije ekipe,a  pokazao se kao pogodak. Od tog dana sve je krenulo prema gore, sezonu smo završile na drugom mjestu. Uskoro nam se pridružio i Damir Klarić, trener golmana i mlađih uzrasta. Sljedeće godine zahvaljujući puno faktora, opet smo završile na drugom mjestu. 3.sezona s trenerom Pavlovićem, bila je najsretnija, osvojile smo prvo mjesto pokazavši da nam je mjesto u rangu više.  Prošlu sezonu igrali smo u drugoj ligi i završile na pretposljednjem mjestu.

IMG_2899

Detalj s utakmice
Autorska fotografija

Rezultatski nismo puno postigli, ali  samo igranje u 2.ligi za nas je bio uspjeh. Imali smo jednu od najmlađih ekipa i previše smo bodova izgubile zbog neiskustva. Dobili smo šansu ostati u ligi ali smo je nažalost morali odbiti jer se financijski ne bi isplatilo ostati u njoj ove godine, a djevojke su bile premlade za taj rang.

 Klub danas

Deset i pol godina nakon prvih skok šuteva na betonu, Cerna je uspješan klub koji je nastupao na državnim natjecanjima, iznjedrio reprezentativke, te promicao mjesto i županiju gdje god je došao. Mali klub iz malog mjesta, pokazao je što se može postići kada se radi na pravi način. Odricanje koje je prošla moja obitelj i druge osobe spomenute u postu, rezultiralo je klubom koji može biti uzor i puno većima. Osobno bi mogla napisati još barem 10ak stranica bez razmišljanja, no to ćemo ostaviti za neki drugi put. Ono što je bitno znati je da  bez truda nema rezultata, te da ovako nešto ne nastaje preko noći. Iako mlađi uzrasti to ne razumiju jer su od početka imali i dvoranu i dresove i više opreme nego što im je bilo potrebno, nama starijima klub će uvijek značiti više nego što bi trebao. Jer mi smo prošli i krvava koljena i igranje u starim, neprikladnim dresovima, treniranje u svakakvim uvjetima, trčanje po snijegu.. I nikad nam ništa nije trebalo osim lopte i dva gola.

531482_384996864852860_1176326381_n

Djevojke s navijačima
Photo by: Tomislav Katić

Danas je u klubu ostalo tek nekoliko djevojaka koje su od početka bile tu, ali velika većina još uvijek dolazi na utakmice i prati sva događanja u klubu, što je najveća vrijednost kluba. Kroz sve prepreke koje smo prošli skupa, jedni drugima smo pomogli odrasti i postati osobe kakve smo danas. Naučili smo se vjerovati jedni drugima, pomagati i stavljati druge ispred sebe. Naučile smo se nositi s problemima i biti odgovornije, a sve što smo dale klubu vratilo se doživotnim prijateljstvima.

Anđelina je jedna od onih koje su od samog početka dio kluba, a što danas kaže o njemu pogledajte u videu:


18 Comments

Prokletstvo jednog čunja!

Kad živite u malom mjestu poput Cerne, pretpostavka je da ćete život provesti u dosadi i sanjati o danu kad ćete napustiti to mjesto i otići u veći grad. Ali kako kaže izreka, svako pravilo ima iznimku, pa je tako u mom slučaju Cerna prava iznimka. Iako malena, i još u području gdje je i Bog rekao laku noć, Cerna je uvijek bila posebna, drugačija i živa, a uvijek ste mogli naći neku zanimaciju. Može se reći da sam lokalpatriot pa prigovoriti subjektivnost, ali činjenica je da svoje djetinjstvo i odrastanje u tom malom mjestu ne bi mijenjala za nikakav Osijek, Zagreb ili bilo koji drugi grad.

Da se ponekad može nositi i s tim velikim gradovima, dokazuje činjenica i da je u Cerni otvoren bowling centar! Otvorenje se održalo samo prije nekoliko tjedana, a od tog dana, staze su stalno zauzete.

20130105_181838

U centru imate i odlična mjesta s kojih možete promatrati i smijati se neuspješnim pokušajima rušenja čunjeva 😀

 Otkud ideja za bowling?

Iako vas možda na prvu iznenađuje da se u Cerni otvara nešto slično, kuglanje je kod nas zapravo tradicija. U razgovoru s  Josipom Jurčevićem, 75-godišnjim sumještaninom, saznala sam da su u Cerni već postojale dvije kuglane. Jedna kuglana otvorena je u njegovoj mladosti. Kako onda još nisu postojali automatizirani strojevi, kuglana je imala zaposlenog mladića koji bi namještao čunjeve i kugle nakon svakog bacanja.

20130105_181913

Možda se i ovdje negdje krije cijela ekipa koja slaže čunjeve nakon rušenja?

Druga kuglana otvorena je 60-ih godina, a ona je već imala automatizirani sustav. Željko Solin, često je posjećivao staru kuglanu:

Sjećam se da nikad nisi mogao doći na red jer je uvijek bilo prepuno. Dolazili su svi, stari i mladi.”

Stara kuglana zatvorena je 1987. godine, nakon što je prostor prodan za drugu namjenu. Iako je postojao velik interes za ovim sportom, bilo je potrebno čak 25 godina da se ova tradicija nastavi, a Željko i Josip sad imaju priliku u njoj učiti unuke ovoj vještini.

20130105_170652

Ekipa za bowling u novim cipelicama 😀

Bowling centar danas

Ako se nađete u blizini Cerne i želite isprobati ovaj sport,  bowling centar ćete naći u samom središtu mjesta. Centar ima četiri staze,  a cijene su pristupačne- sat kuglanja koštat će vas 5o kn, što je vrlo malo u odnosu na bowling centre u drugim centrima. Usporedbe radi, sat bowlinga u zagrebačkom Arena centru koštat će vas 90 do 130kn. Osim staze, potrebno je unajmiti i posebne cipele, za što ćete morati izdvojiti još 10kn. U sklopu centra nalazi se i odlično uređen kafić, pa se možete i osvježiti tijekom igre.

IMG_20130105_181801

Vaša blogerica tužno promatra posljednji čunj koji odbija pasti!

Nekoliko tjedana nakon početnih gužvi,  i ja sam se ohrabrila i odlučila isprobati bowling.Iako sam bila u strahu da neću pogoditi ni stazu, i nisam bila tako loša, pa sam tako doživjela i ono kladioničarsko prokletstvo jednog para  u obliku ”uvijek jednog čunja koji ostaje”.  Uspjela sam se navući i jedva čekam ići ponovo, možda sljedeći put s dedom Josom! 😀

Kako se ruše čunjevi u Cerni, pogledajte u nekvalitetno snimljenom videu:


21 Comments

Iskoristi kreativnost i zaradi za džeparac!

Već su svima poznate legende o studentskom džeparcu i mršavosti istoga. Koliko god financijske pomoći dobivali od roditelja, uvijek nam fali novaca. S obzirom na razdoblje godine u kojem se nalazimo, vjerujem da smo svi u velikom minusu. Kako bi se financijski oporavili od kupovine poklona i proslave Nove godine, spremni smo na sve. Ali to ”sve” ne mora uopće biti tako loše. Neke moje poznanice, odlučile su iskoristiti svoju kreativnost kako bi popunili studentski budžet, te su veoma uspješne u tome.

Ivanini veseli noktići

Prva od tri damice je Ivana iz Vinkovaca, koja je već majstorica u iskorištavanju kreativnosti. Ivana se bavi ukrašavanjem noktiju već dvije i pol godine, a iza sebe već ima cijelu vojsku vjernih mušterija.

282672_4194240531556_1817502815_n-tile

Ručno ocrtani nokti- fotografije iz Ivanine arhive

‘Kada sam napravila svoje prve noktiće, izgledali su mi genijalno, a promatrajući ih iz sadašnje perspektive rada, znanja i vještine, izgledaju pravo neprofesionalni, sa sto nepravilnosti i grešaka. No ipak, dragi su mi, jer prvi su prvi!” kaže Ivana.

Ivana je na početku uložila 2000 kn u opremu, no tvrdi da joj je svaka lipa vraćena. ”Svijet noktiju”, kako ga zove, danas je pravi biznis pa se svaki mjesec mora nešto novo ulagati kako bi mogla pratiti trendove. Većinu materijala nabavlja u jednoj firmi iz Slavonskog Broda, a kako su materijali njemačke proizvodnje, nesumnjivo je da bira samo najkvalitetnije.

”Svakodnevno se susrećem s brojnim novinama, kao što su primjerice termo gelovi, gelovi koji mijenjaju boju pri temperaturi, zatim aquarium nails, kao što sama riječ kaže, vodeni nokti, u koje se putem igle ubrizgava voda, dodaju se ukrasi koji ‘plutaju’ unutar dvije tipse. ”

387932_4742799365184_324690316_n-tile

Na prvim noktima Ivana je koristila kavijar za nokte-jedan od najnovijih trendova!
Fotografije iz Ivanine arhive.

Sama kaže da je početak bio težak, ali trud joj s e svakako isplatio. Počela je raditi nokte samo sebi i svojim najbližima no s vremenom je vidjela da se u tome krije nešto, te se tome posvetila još više, te tako stvorila mali krug žena kojima je radila nokte. Taj se krug neprestano širi, pa je tako u posljednjih pola godine mjesečno odrađivala u prosjeku 40-50 noktića. Za uređenje jednih noktića, treba joj otprilike sat, sat i pol vremena. Ako vi živite blizu Vinkovaca i želite da vam Ivana sredi noktiće za neku posebnu priliku, javite se meni pa ću vas proslijediti Ivani. Cijene su studentske: gel na prirodnu dužinu je 60 kuna, nadopuna je također 60, a stavljanje tipsa je 120kn.

Josipin kreativni nakit

Ako mislite da uređivanje noktiju nije za vas, možete se okušati u izradi nakita. Josipa iz Cerne, pronašla se upravo u tome. Kako je upisala fakultet izvanredno, odlučila je iskoristiti slobodno vrijeme kako bi nešto zaradila na ovaj način.  Unikatni nakit je počela izrađivati prije pola godine a tada još uvijek nije bila informirana o mogućnostima nabavke alata i materijala. Prva kliješta i žice je nabavila na Koridoru, poznatoj tržnici u BiH, s kojima je onda rastavila neke stare ogrlice i spetljala prve komade nakita.  S vremenom je naučila još poneki trik, a materijal sad nabavlja i na ebay-u te u bagat shopovima.  Za izradu naušnica treba joj oko sat vremena, dok na izradu ogrlica potroši sat i pol. Kako nakit izgleda, možete vidjeti na slikama, a ako vas zanimaju i njene ostale rukotvorine i cijene, pogledajte ih na njenom FB profilu.

page2

Josipine rukotvorine.
Fotografije iz arhive.

PeLuBa- oslikavanje zidova

Treća studentica koja je iskoristila svoju kreativnost, bavi se slikanjem zidova. Petra se tim poslom bavi samo nekoliko mjeseci ali već ima svoju FB stranicu na koju stavlja slike svega što je napravila. U materijal nije puno uložila, a radi s bojama i  Jupolom s pigmentima koje kupuje u velikim dućanima kao što je Brico store. Kistove uglavnom kupuje na odjelu za školski pribor. Iako Petrini crteži zahtijevaju manje uloženog novca, u njih ulaže puno više vremena nego Ivana i Josipa, pa je tako jednu sliku radila čak 14 sati. Kako Petra studira u Zagrebu, imala sam tu sreću da je i meni oslikala sobu i napisala mi na zid dio poznatog citata koji me vodi kroz život. Petra je na natpisu radila u nekoliko navrata. Cijene radova male su u odnosu na ostale koji se bave takvim stvarima, pa je moj natpis koštao samo 100 kn. Njene ostale radove i cijene istih možete vidjeti na  FB stranici, gdje joj se možete javiti ako želite da ukrasi i vašu sobu!

cats

Petrin crtež u mojoj sobi 🙂
Autorske fotografije.

Ako mislite da nijedan od ovih načina nije pravi za vas, nadam se da ste barem odlučili postati mušterija jednoj od ovih djevojaka. Neka vam one budu inspiracija da u sebi pronađete kreativnu stranu i hrabrost da se okušate u nečem sličnom.

Kako sam ja antitalent za sve slične radnje, držat ću se prodaje po štandovima. Ipak, imam i ja jedan mali hobi, a slike koje su proizašle iz njega možete vidjeti na kraju posta. Možda bi mogla početi naplaćivati frizure nekim čokoladicama. Mislite da imam šanse? 😀

IMG_6161-tile

Mojih ruku djelo-autorske fotografije

page3

Malo eksperimentiranja-mislite da je bilo uspješno?
Autorske fotografije


9 Comments

Djeca medija

Na zadnjem predavanju kolegija Mediji i nasilje, kojeg sam slušala prošli semestar, profesor nas je zamolio da napišemo anonimnu evaluaciju kolegija i samog profesora, te prijedloge kako poboljšati nastavu. Nakon što sam napisala svoje mišljenje, dodala sam i jedan prijedlog. Kako smo se na kolegiju bavili ponajviše time kako mediji utječu na djecu, predložila sam da se održavaju radionice na kojima bi studenti podučavali djecu u osnovnoj i srednjoj školi kako se nositi s medijima te ih razumjeti i kritički promatrati.

druženje s prošlim generacijama

Članovi udruge na sastanku

Ono što nisam znala je da je u tom trenutku već postojala udruga koja provodi takve radionice, ali i neke druge korisne projekte. Udruga se zove Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, a najveći njen projekt zove se Djeca medija.Udruga DKMK osnovana je 2011.godine prema ideji polaznika Komunikološke škole Matice hrvatske. U osnivanju su sudjelovali studenti novinarstva i komunikologije, te diplomirani komunikolozi, novinari, sociolozi, kroatolozi i njihovi mentori.

Cilj udruge je poboljšanje medijske i komunikacijske kulture građana kroz sustavnu edukaciju o medijima te poticanje osviještenosti i kritičkog pogleda na medije.

Najveći projekt DKMK je upravo projekt Djeca medija, kojeg su također osmislili polaznici Komunikološke škole.

Projekt Djeca medija ima sličan cilj kao i DKMK, a to je sustavna edukacija o medijima, a namijenjen je djeci, mladima, studentima, profesorima ali i općoj populaciji građana.

Radionice Djece medija

Peta generacija

Polaznici 5.generacije komunikološke škole, među kojima su i članovi DKMK

Kako bi proveli tu edukaciju, članovi DKMK organiziraju radionice u školama i knjižnicama. Radionice su prilagođene za sve uzraste kojima se predaje, a teme tih radionica su pozitivne i negativne strane facebooka, senzacionalizam u medijima, djeca i mediji, crtići, popularna kultura, oglašavanje i slično. Osim radionica, DKMK djeluje i putem web stranice, radio emisija, te na društvenim mrežama. Radio emisija pokrenuta je 2010.godine, a emitira svakog prvog ponedjeljka u mjesecu na Radio Mariji. Glavni urednik emisije je Vladimir Preselj. U svakoj emisiji se obrađuje jedna tema kroz razgovor s gostujućim uglednim stručnjacima.

Kako sam i ja imala sreću da budem jedna od polaznica Komunikološke škole, u njoj sam saznala za ovaj projekt, te sam postala članica udruge. Trenutno za udrugu vodim društvene mreže, s još dvije kolegice. Iako je udruga mlada, zahvaljujući profesorima Igoru Kanižaju i Danijelu Labašu, voditeljici knjižnice Matice hrvatske, Klari Čičin Šain, te trudu mladih studenata, već je puno toga napravljeno a udruge se sve više širi.

Prema evaluaciji koju provodi DKMK, od osnivanja do svibnja 2012.god. , održane su 63 radionice, a sudjelovalo je više od 1000 učenika i studenata.

Profesori

Predsjednik udruge Danijel Labaš, potpredsjednici Klara Čičin-Šain i Igor Kanižaj

Zbog današnjeg načina života i sve većeg širenja medija na brojne platforme, utjecaj medija je sve veći i često oblikuje naša mišljenja bez da smo toga uopće svjesni. Djeca koja još nisu dovoljno zrela da bi donosila kritičke sudove, najosjetljiviji su dio populacije. Upravo zbog toga, postojanje i rad udruge su jako bitni. Ako vi želite da udruga održi radionicu u vašoj bivšoj osnovnoj ili srednjoj školi, ili školi koju pohađaju vaša djeca, možete nas kontaktirati na mail djecamedija@gmail.com. Ako vas zanima rad DKMK i čime se sve bavi projekt Djece medija, pratite nas na Facebooku i Twitteru, te na našoj web stranici. Očekujemo vaše komentare, prijedloge i kritike!


6 Comments

Članovi Slavonske udruge studenata prikupljali sredstva za pomoć obitelji Husar

Šetajući jučer po trgovinama u potrazi za božićnim poklonima, osjetila sam miris cimeta i prisjetila se priča iz djetinjstva o Božiću i svemu što ide uz njega. Kad god bi prošli božićni praznici, u školi bi nerijetko dobivali zadatak da napišemo što smo sve doživjeli. Svi bi uvijek pisali o bakinim kolačima, boru, ukrasima- i cimetu. Sjećam se da nisam ni znala što je cimet ni kako cimet miriše, ali ga nikad ne bi izostavila iz sastavaka jer sam naučila da je cimet dio Božića. Ako ste došli do ovog retka, vjerojatno se pitate kakve veze imaju cimet, moji sastavci i tema u naslovu. Ovaj kratki uvod napisala sam zbog misli koje su uslijedile nakon prvih uspomena iz djetinjstva. Razmišljala sam o tome na što me sve podsjeća Božić, što sam sve kao dijete doživjela baš na Božić i kako će mi taj dan uvijek biti poseban zbog tih predivnih uspomena. A onda sam srela beskućnika koji je prodavao Ulične svjetiljke, djecu koja prose u tramvajima i prisjetila se humanitarne akcije koja se održala prošli tjedan, te se zapitala kakav će oni Božić imati. U toj akciji,  Slavonska udruga studenata prikupljala je sredstva za obitelj Husar iz slavonskog sela Čaglin, koja je ostala bez svog doma. Razmišljala sam o tome kako će ta djeca pamtiti ovaj Božić, po cimetu, kolačima.. ili neizvjesnosti, siromaštvu, gladi- napuštanju svog doma?

IMG_6459

Štand SUS-a na Kvatriću

Kako bi petero djece iz obitelji Husar dobilo sretan završetak ružne priče i lijepe božićne uspomene, Slavonska udruga studenata organizirala je humanitarnu akciju pod nazivom ”Pružimo topli dom bližnjem svom”.

Obitelj Husar samo je jedna od obitelji u Hrvatskoj koja sklapa kraj s krajem, te zbog teške situacije u državi, roditelji ne mogu pronaći posao. Ova sedmeročlana obitelj uskoro mora iseliti iz doma, a nemaju financijskih sredstava da bi se mogli snaći.

Članovi SUS-a prikupljanje su počeli izrađivanjem božićnih ukrasa i prikupljanjem slavonskih specijaliteta(čvarci i rakija) iz cijele Slavonije te prodavanjem istih na štandu na zagrebačkom Kvatriću.

Osim prodavanja specijaliteta i ukrasa, članovi udruge su kroz cijeli prošli tjedan dijelili slatkiše, kuhali vino i družili se s građanima Zagreba. Organizirali su i malonogometni turnir, te humanitarni turnir u belotu. Svim ovim akcijama, skupili su preko 3000 kn.

page

Ukrasi i specijaliteti koje su prodavali SUS-ovci

Osim članova udruge SUS, humanitarni karakter pokazao je i načelnik općine Čaglin, Ivan Đurina,  koji je pokrenuo prikupljanje i u samom mjestu. Načelnik i zaposlenici Općine Čaglin, pronašli su kuću u selu blizu Čaglina, koja ima 3 sobe, kuhinju, kupaonicu i dodatne zgrade u kojima bi mogli smjestiti životinje o kojima se brine obitelj Husar. Cijena kuće je 50 000 kn, a ako se skupi više novca, taj novac bi se iskoristio za uređenje doma.

Načelnik i njegovi mještani prikupljaju donacije iz cijele Slavonije ali i šire, a sve donacije objavljuju javno na facebooku i  službenim stranicama Općine Čaglin, a na kraju će se objaviti i točan troškovnik.

IMG_6473

Članica SUS-a pokazuje ručno izrađene božićne ukrase

Ako vi želite pomoći obitelji Husar, možete uplatiti novac na žiro račun Croatia banke-
2485003 – 1805800002, model 68 poziv na br. odobrenja 7765-OIB.   Novac se može uplatiti do Božića, ali ukoliko želite i poslije donirati novac ili odjeću, možete kontaktirati organizatore akcije putem FB ili direktno načelnika na brojeve 091/221-9910 ili 034/221- 017

U današnje vrijeme kad svi mislimo samo na sebe i svoje probleme, veseli me volja jednog načelnika i sumještana koji su odlučili pomoći bližnjemu, ali i studenata koji su opet pokazali da se uvijek može naći vrijeme i dobar, drugačiji način da se nekome pomogne.